Nitko to nije htio izgovoriti naglas, ali svi oni koji su u marketingu, znali su, da na prvi spomen krize i zatvaranja firmi zbog koronavirusa, prvo kreće rezanje marketing troškova.
Početkom prošlog tjedna na počeli su stizati e-mailovi na marketing agencije:”stavljamo sve marketinške aktivnosti u mirovanje”, “smanjit ćemo marketinške budžete”, “pokušavamo samo zadržati zaposlenike..”
Postalo je nelagodno otvarati inbox jer svaki novi e-mail ili telefonski poziv bio je približavanje litici s bezdanom nelikvidnosti.
Što sad? Da što sad, već je panično odzvanjalo pitanje u glavi.
Diši duboko. Diši, diši.. Ma kvragu svi savjeti i pozitive. Sada treba trezveno odlučiti što s poslom, ljudima, sam sa sobom, svojom obitelji, psom… Ništa više nije isto.
To ne znači da ne trebamo dati sve od sebe.
Krećemo redom:
Prva odluka je bila: radimo od kuće. Sva sreća da smo već godinama “u cloudu”. Doduše iz čiste lijenosti. Mantra je bila – raditi u uredu i kad ne sjediš za radnim stolom u uredu.. Svi folderi, dokumenti i slike su na Google Drive, pa već odavno sheramo, linkamo i kolaboriramo.
Svi smo sa službenim mobitelima i neograničenim tarifama. Pričaj koliko i što želiš. Google kalendar za pregled aktivnosti, Google Keep za zadatke, WhatsApp grupe za chat i brze komentare. I dobri stari e-mail da se znaju kada su bile službene potvrde i ugovori.
Skype za konferencijske pozive, mada se znamo zapričati i preko WhatsApp video calla.
Naravno, ljudima je trebalo kazati- vi ste sigurni. Za sada. Uvjeti su nepromijenjeni. Ako itko treba ići na minimalac, onda idu direktori. Dobit, kao i kriza je naša briga. Dok možemo izdržati. U vrh glave 3 mjeseca.
Idemo brzo češljanje troškova- dopisi i zamolbe za smanjenjem svima onima s liste fiksnih i varijabilnih troškova – najam, čišćenje ureda, voda, kava, ZAMP, HGK, knjigovodstvo, informatika..
Skidanje loco vožnje, 100% ukidanje troška reprezentacije, troškovi blagajne za poštanske marke…
Analiza dugovanja, poslovna odgovornost nalaže da se plate dobavljači… ponosni smo na sebe da smo konto 2200 sveli na tekuće dugovanje, bez onih repova koji graniče sa zastarom…
Kupujemo i naručujemo samo ono što trebamo. I zato pošteno platimo.
Mučni razgovori s klijentima traju cijeli tjedan. Pokušavamo biti u prvom redu ljudi i kažemo da razumijemo. Međutim, da ne treba izgubiti glavu u ovom ludilu.
Zašto? Zato što će se život nastaviti, za mjesec, dva, tri, pet dana.. Nije važno. Ako ste zapustili sve ono što ste do sada radili, puno teže ćete moći nastaviti igru.
Smanjite, ali ne prekidajte. Pokušajte ne slijediti druge. Nekada treba ići uzvodno.
I famozni računovodstveni konto 1200. Nije ni on bauk, ali treba zvati da nam plate. I svi imaju istu priču. Kao i mi. Ali razumiju. Zato i jesu na listi naših klijenata.
Posljednje dvije godine smo i na tomu radili. Čistili. Skidali one koji su naviknuli nazvati i reći ”Hitno mi je.”, “Treba mi danas!”, a onda zaborave na uplate.
Dobro je. Doveli smo sve gore donekle u red. E, sad treba doma zavesti red. To je puno teže, pogotovo ako se spoje generacija od vrtića i škole pa do odraslih. I psa.
Misli, misli, misli…kako imati vrijeme s djecom i mužem, vrijeme za obavljanje nabavke, vrijeme za kuhanje i čišćenje, vrijeme sa psom, vrijeme za posao, vrijeme za krizni Stožer, vrijeme za klijente, vrijeme za zaposlenike…? Vrijeme za.. Jesmo li mogli nešto posaditi na balkonu?
Neee… pa tko izmisli taj multipraktik?
OK. Idemo dan za danom. Razmjestimo radne stolove po stanu. Postavimo kalendar. Raspored po satima. Dan treba imati smisla.
Vijesti, vijesti, fake vijesti, meme, Facebook, Instagram, Linkedln, Twitter WhatsApp i Viber grupe….svi govore, prorokuju, analiziraju…
Ne možete tako raditi. Ni živjeti. Ovo je generalni plan.
Reda mora biti. Pogotovo u kaosu. I u neizvjesnosti. Najgore je čekati.
I u redu je što se bojite. Bojao se i prvi čovjek kada je napustio spilju.
Samo krenite, negdje nešto mora biti. Ljudi dijele što znaju. I imaju.
Mi dijelimo znanje: